FacebookTwitterGoogle BookmarksLinkedinRSS Feed

 

Prije dva dana je američki predsjednik Barack Obama izjavio "kako će ciljane sankcije rusku slabu ekonomiju učiniti još slabijom", a Europska unija, za koju se na kraju ispostavilo da je zajednica zemalja s ograničenim suverenitetom i da će po nalogu Washingtona vući poteze u korist vlastite štete, poslušala je zapovijed i uvela sankcije za još nekoliko ruskih i ukrajinskih dužnosnika i ruskih kompanija za koje se smatra "da su djelomično odgovorne za rusku agresivnu politiku u Ukrajini". Ovo nije prvi put da Barack Obama podcjenjuje Rusku Federaciju, što se vidjelo iz njegove izjave u ožujku kada je Rusiju nazvao "regionalnom silom".

 Američki predsjednik Barack Obama, osim što nema dobre savjetnike koji mu sastavljaju govore i potpuno je neupućen u ono što govori, ostat će upamćen i kao političar koji je kao dobitnik "Nobelove nagrade za mir" na kraju izazvao novi Hladni rat između Rusije i Zapada, što je nakon njegovog govora izjavio
čelnik Odbora za vanjsku politiku ruske Državne Dume, Alexey Pushkov.

"Obama će ući u povijest ne kao mirotvorac, jer će svi zaboraviti njegovu Nobelovu nagradu za mir, nego kao američki predsjednik koji je započeo novi Hladni rat", napisao je napisao je Pushkov.

Barack Obama je optužio Moskvu za destabilizaciju situacije u jugoistočnoj Ukrajini, a novi krug sankcija protiv Rusije bi ovaj put trebao pogoditi ključne sektore ruskog gospodarstva, energetski, obranu i financije. (EU i SAD uveli strože "sektorske" sankcije protiv Rusije - Obama: "Ruski potezi su slabu rusku ekonomiju učinili još slabijom)

Nema sumnje da je američkoj administraciji tragedija malezijskog zrakoplova, nakon koje je započela histerična kampanja sotoniziranja Rusije, donijela veliku korist. Nedostojno renomiranih svjetskih agencija i "uglednih" analitičara je da su zaboravili kronologiju događaja i što se u Ukrajini dogodilo u samo nekoliko mjeseci, o čemu su svi izvještavali s manje ili više objektivnosti. Žrtve zrakoplovne nesreće su lažnim humanizmom iskorištene da se zaboravi tko je odgovoran za "separatističku pobunu" i da Kijev od prvog dana oružanog prevrata u veljači uopće nije htio pregovarati s lokalnim čelnicima na jugoistoku zemlje.

Za guvernere jugoistočnih regija su postavljeni ukrajinski oligarsi, osvjedočeni rusofobi, što su tamošnji stanovnici jugoistoka prvi nazvali "feudalizacijom zemlje". Ranije, kada se vidjelo da Janukovič više neće ostati na vlasti, ruski premijer Medvedev je poručio "kako će surađivati s bilo kojom vladom u Kijevu, samo mora biti legitimna". Zaboravlja se i da je Kremlj nakon oružanog prevrata u nekoliko navrata naglasio "kako će ipak surađivati čak i s nelegitimnom ukrajinskom vladom". U to je vrijeme Vladimir Putin ovlastio premijera Dmitrija Medvedeva za pregovore s Kijevom, kako bi se postigao dogovor oko plinskih ugovora i, što je za Rusiju bilo najvažnije, da se potvrdi bilateralni sporazum o iznajmljivanju luke u Sevastopolju ruskoj Crnomorskoj floti, koja je trebala tamo ostati najmanje do 2042. Kada je u Moskvi već svima bilo jasno da će Kijev razvrgnuti ugovor i da bi Krim mogao postati baza i luka NATO saveza, aktiviran je plan aneksije Krima. Možemo to zvati kako hoćemo, ali je to najrazumniji potez kojeg je Rusija učinila u proteklih nekoliko desetljeća, naravno, gledano iz njihove perspektive i s pozicije ruske nacionalne sigurnosti.

Istovremeno je jugoistok Ukrajine slušao kako se "zbog zajma MMF-a moraju donijeti teške odluke", koje su upućivale na deindustrijaliziraciju tih regija i da će desetine tisuća ljudi ostati bez posla. Vrhovna Rada je tih dana donijela suludu odluku o ukidanju prava na službeno korištenje ruskog jezika, mediji su širili antirusku histeriju i tek onda su buknuli prosvjedi u Donjecku, Lugansku, Odesi, Harkovu i diljem jugoistoka zemlje. Potom se 2. svibnja dogodio stravični masakr "proruskih" i "separatističkih" aktivista, koji su ispred Doma sindikata u Odesi prikupljali potpise za peticiju i živi su spaljeni unutar zgrade u koju su "pobjegli pred ultrasima dva nogometna kluba, obje skupine okupljene pod sloganom: "Za jedinstvenu Ukrajinu!". To je bila "službena verzija" danas već zaboravljene tragedije, iako se ispostavilo da su masakr zajedno organizirali i vodili Desni sektor i lokalni dužnosnici ukrajinskog ministarstva unutarnjih poslova. Nakon toga se održao referendum o statusu regija i proruski aktivisti su krenuli u zauzimanje zgrada javne uprave u Donbasu, a tek onda je buknula i oružana pobuna.

Po svim izjavama ruskih dužnosnika se dalo naslutiti da jugoistočne ukrajinske regije nikada nisu bile u planu pripojenja Ruskoj Federaciji, a slanje pomoći od strane Rusije ljudima koji tamo žive - izravne i neizravne, humanitarne, potom i vojne, uopće nije upitno. Čak i tim okolnostima, Putin je zbog Europske unije do posljednjeg trenutka Kijevu nudio suradnju u plinskom sektoru, ali je ukrajinska vlada tražila smiješno niske cijene plina i popuste koje je dobio svrgnuti predsjednik Janukovič, odnosno cijenu od 285 dolara za 1000 kubnih metara ruskog plina. Tada je Moskva uvela sustav pretplate i sada je Kijev ostao i bez Krima, i bez ruskog plina.

Washington je započeo svoju smrtonosnu igru u kojoj ne može popustiti Moskvi i sada je mora igrati do kraja. O svim ovim događajima smo pisali, a službeni stav je lako provjeriti i dovoljno je pratiti unutarnje i vanjskopolitičke aktivnosti ruskog predsjednika od početka ukrajinske krize i prvih prosvjeda na Trgu neovisnosti u Kijevu, pa sve do danas.

Nakon obaranja malezijskog zrakoplova više uopće nije važno sve gore navedeno i Rusija je, iako se međunarodno istražno povjerenstvo još uvijek nije izjasnilo, te postoje indicije da je nesreću mogla uzrokovati i jedna i druga strana, sada postala glavni i jedini krivac za sve. Ali za Zapad dileme nema: "Ubojica nevinih putnika i agresor na Ukrajinu su Putin i njegova svita, a Rusiju treba ekonomski uništiti!".

S druge strane kritike Moskve na račun Zapada nisu tako agresivne. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je u ponedjeljak, uspoređujući njegove izjave s onim Baracka Obame i njegovih jastrebova, doslovno rečeno, blago kritizirao Zapad.

"Zapad ne poduzima nikakvu političku inicijativu za rješavanje situacije u Ukrajini. Samo od Rusije se nešto zahtijeva i mora slušati kako joj se prijeti sankcijama. Pod krinkom geopolitičkih interesa pokrenut je projekt Maidan, koji je preuzeo Ukrajinu. Zbog takvog stava naših zapadnih partnera, Rusija može postati samostalna, što je također korisno", rekao je Sergei Lavrov i dodao "kako Moskva neće odgovoriti recipročnim sankcijama Zapadu".

Sada se vratimo na izjavu Obame koji je ranije govorio o Rusiji kao "regionalnoj sili", a sada govori o "slaboj ruskoj ekonomiji", koja će po izračunu "stručnjaka" koji pišu za The Economist "izgubiti čak 1000 milijardi dolara zbog loše politike Kremlja".

Ova teza zahtijeva dublju analizu ruske ekonomije, a odgovor se djelomično krije i u činjenici da Vladimir Putin, osim telefonskih razgovora u kojima je izrazio sućut Francuskoj zbog zrakoplovne nesreće u Maliju i nekoliko kontakata kojim je pokušao osigurati neovisnu međunarodnu istragu na mjestu pada malezijskog Boeinga 777, tjednima ne razgovara sa zapadnim liderima.

Sve do prije mjesec dana je ruski predsjednik svakodnevno kontaktirao sa zapadnim kolegama, a sve kako bi se uspostavilo trajno primirje u istočnoj Ukrajini i suprotstavljene strane prisile da pregovorima dođu do političkog rješenja krize i provedu ustavne reforme potrebne za spas Ukrajine. To se zbog "mirovnog plana" ukrajinskog predsjednika Petra Poroshenka nije dogodilo i Kremlj izgleda više da ne vidi nikakvog smisla u gubljenju vremena takvim kontaktima.

Dakle, je li Rusija "na koljenima", kako tvrdi Obama, koji je više nego zadovoljan odlukom europskih čelnika da Moskvi uvedu sankcije s vrlo sumnjivim učinkom? Prije nego pojasnimo da je scenarij Hladnog rata između Sjedinjenih Država i Rusije ostvarenje najgore noćne more Europske unije, koja će na kraju platiti račun političke kratkovidnosti svojih lidera, napravimo nekoliko usporedbi američkog i ruskog gospodarstva i zašto za sada u Rusiji ne pokazuju znakove zabrinutosti. Budući da se američki predsjednik u svojim izjavama opasno približio glasnogovornici State Deprtmenta, Jen Psaki, koja bi "pred obale Bjelorusije poslala američku Šestu flotu", kako bi shvatili koja je od dvije zemlje u stvarnim problemima, treba se držati službenih podataka, a ne napisa "neovisnih ekonomskih stručnjaka".

Dakle, nacionalni dug Ruske Federacije u ovom trenutku iznosi 228 milijardi i 384 milijuna dolara. Godišnje kamate tog duga su oko 15 milijardi dolara, što znači da je svaki od 143,3 milijuna Rusa dužan 1 594 dolara. Ruski BDP iznosi skoro 2 117 milijardi dolara godišnje, a unutarnja javna potrošnja u odnosu na BDP je 10,79%. Ove godine će ruski BDP uz gospodarski rast od 1% biti 2 308 milijardi dolara, a postoji i razlog zašto Središnja Banka Rusije ubrzano kupuje zlato na svjetskim tržištima. Prije nekoliko dana je jedan "ugledni" analitičar izjavio "kako je ruski BDP sada na nuli, a da se nakon američkih i europskih sankcija ne očekuje recesija". Prilično tužan prizor je bilo gledati novinara sa skoro 20 godina karijere, koji govori ono što "treba" reći, a ne ono što doista jest, jer da je otišao u rusko Ministarstvo financija dobio bi sve makroekonomske pokazatelje i statistike koji potvrđuju rast ruskog gospodarstva od 1% u prvom polugodištu ove godine, što je u skladu s projekcijom vlade u svjetlu napetosti i prijetnji sankcijama od samog početka ukrajinske krize. Konačno, to su potvrdili i u Kijevu, a ruska agencija UNIAN navodi "kako Moskva u kontekstu ukrajinske krize predviđa rast BDP-a od 1,1% na godišnjoj razini, što je nakon rezultata drugog tromjesečja vrlo lako ostvarivo, ali je neshvatljivo i teško je razumjeti zbog čega takav rast je moguć". Samo nekoliko dana prije objave podataka je ukrajinska agencija sa zadovoljstvom citirala Bloomberg, koji je Rusiji predviđao bankrot, a Reuters recesiju, ali "tek u drugom polugodištu", da bi sada odjednom promijenili stavove.


Što se Amerike tiče, službeni podaci State Departmenta i američkog Ministarstva financija govore da je američki dug u ovom trenutku nešto manje od 17 625 milijardi dolara. Udio unutarnje javne potrošnje
u odnosu na BDP se kreće od 72 do 78 %, ovisno o izvorima, ali budući da američki BDP prema podacima Svjetske banke iznosi 16 800 milijardi dolara, nacionalni dug u odnosu na američki BDP realno iznosi 113,8 posto. Prema procjeni u Sjedinjenim Državama živi 318,7 milijuna ljudi, tako da je udio svakog građanina u nacionalnom dugu 55 298 USD. Nacionalni dug je i dalje u porastu i to u prosjeku 2,33 milijarde dolara dnevno od 30. rujna 2012. Ove je podatke teško prikriti i objavljuju ih najuglednije zapadne agencije. Za fiskalnu godinu 2015. (1. listopada 2014.-30. rujna 2015.) američki savezni proračunski deficit će biti 564 milijarde dolara, proračun će biti veći za 3,9 trilijuna dolara viša od projiciranih prihoda američke vlade.

Pisali smo da je američki BDP u prvom kvartalu ostvario pad 2,9% u odnosu na isto razdoblje 2013., ali je u drugom kvartalu došlo do popravka i rasta od 4%, koji opet nije dovoljan za pokrije deficit i nacionalni dug.

Rusko Ministarstvo financija je priopćilo da je proračunski suficit u prvoj polovici ove godine iznosio oko 649,3 milijarde rubalja, što je ekvivalent od 1,9% BDP-a. Savezni proračunski prihodi za prvih šest mjeseci 2014. godine su ukupno iznosili oko 7,12 trilijuna rubalja (1 USD = 35 Rub cca.)

Ruski Financijski Vjesnik prenosi podatke za prvo polugodište 2014. i prema međunarodnim ugovorima je u realnom vremenu povezan s ruskom burzom MICEX i RTS, Ruskom Središnjom Bankom i međunarodnim financijskim tržištima, te objavljuje samo službene podatke kompanija, kao i neovisne osvrte autora koji govore "za" i "protiv" politike Kremlja. Međutim, držimo se službenih podataka i dobitaka i gubitaka ostvarenih u prvom polugodištu 2014.

Prije toga treba naglasiti da je nakon divlje privatizacije ruska država vratila nadzor nad ključnim sektorima i govoriti o dobiti Gazproma ili Rosnefta, isto je kao i govoriti o dobiti ruskog saveznog proračuna. Naime, ruski ekonomist i autor brojnih radova u području gospodarstva, K. Shprenger, inače veliki zagovornik planske privrede i državnog vlasništva u svim sektorima, navodi kako su, unatoč masovnoj privatizaciji u Rusiji tijekom '90-ih, poduzeća u državnom vlasništvu uspjela odigrati važnu ulogu u ruskom gospodarstvu.

"Ova pojava nije svojstvena Rusiji, nego u svim razvijenim zemljama i zemljama u razvoju koje imaju naftne tvrtke, banke, infrastrukturni sektor, i druge, pod državnom kontrolom. U Rusiji u najmanje pet važnih sektora gospodarstva dominiraju kompanije u državnom vlasništvu: infrastruktura (željeznica, plinovodi, naftovodi, nuklearna energija), rudarstvo (nafta i plina, dijamanti), vojno-industrijski kompleks, financijske usluge (bankarstvo, osiguranje, mirovinski fondovi) i masovni mediji", objašnjava K. Shprenger, koji to vidi kao idealno rješenje za napredak i suverenitet bilo koje države. Naravno da ovakve radove nećete naći prevedene u nas ili na neke od svjetskih jezika na Zapadu, budući da je država kao vlasnik u gospodarstvima neoliberalne ekonomije tabu tema.

Dakle, statistički podaci za prvo polugodište govore da je ruska kompanija Surgutneftegaz od planirane neto dobiti ostvarila 87%, odnosno "podbacila" je za 13%. Međutim, problem se ne vidi jer još uvijek posluje s vrlo viskom neto dobiti od 134,6 milijardi rubalja. Rosneft je udvostručio neto dobit i zaradio 260 milijardi rubalja. Lukoil je u prvom polugodištu ostvario veću dobit od 30% u odnosu na isti period prošle godine i zaradio nešto više od 203 milijardi rubalja. Kompanija RusHydro, koja regulira hidroenergetski sustav u Ruskoj Federaciji također je premašila dobit za 33,6% . Visoke dobiti su ostvarili kompanije Gazprom i Rostelecom, rafinerija Bashneft, potom Sberbanka i tako dalje unedogled jer bi trebali navesti Rosatom, Rosoboronexport i sve koje smo ovdje preskočili.

Gubitaši, ali ne u značajnoj mjeri, su proizvođač kamiona KamAz, AvtoVaz, koji je uspio smanjiti gubitak za milijardu rubalja i sada duguje još 2,7 milijardi. Mechel, najveći proizvođač koksa za crnu metalurgiju, ali kako ova kompanija u 30 industrijskih poduzeća zapošljava više od 80 tisuća ljudi, ruska vlada je pronašla model kojim će reprogramirati dugove i tako očuvati radna mjesta. Na kraju 2013. Rosstat navodi kako je u Rusiji bilo 30% neprofitabilnih poduzeća s ukupnim gubicima od 5,7 do 6,9 milijardi rubalja, što je u najgorem slučaju oko 200 milijuna dolara i ruska se vlada ne usudi zatvoriti pogone ili ugasiti ta radna mjesta, a ti se gubici otpisuju ili pokrivaju iz zasebnih fondova.

Kao što smo rekli, BDP u Rusiji raste po planu od 1%, možda i bolje, budući da je savjetnik ruskog predsjednika Andrej Belousov planirao rast od 0,5%. Savezni proračun je u suficitu, jednako kao i vanjskotrgovinski suficit koji je porastao za 19%.

Na sjednici kabineta vlade 28. srpnja je ruski predsjednik zapovjedio da sve komponente vojno-industrijskog kompleksa i proizvodnja oružja moraju biti na teritoriju Ruske Federacije.

"Mi smo danas ovdje kako bi razmotrili niz pitanja vezanih za provedbu našeg programa o proizvodnji oružja i ispunjenje naših obveza u vojnom sektoru i tehnološkoj suradnji. U obrambenoj industriji moramo napraviti najširu moguću primjenu ruske proizvodnje materijala, rezervnih dijelova, posebne opreme i naoružanja, koja mora zamijeniti uvoz u obrambenoj industriji. Ova pitanja su ključna za našu vojsku i ekonomsku sigurnost, našu tehnološku i proizvodnu samostalnosti i suverenitet. Naš zadatak je da se zaštitimo od rizika inozemnih partnera koji ne obavljaju svoje ugovorne obveze. Takvo ponašanje uključuje prevelike rizike političke prirode.

Prvo, mi definitivno možemo proizvesti sve što nam je potrebno. U to nema sumnje. Drugo je cijena, što je jednako važno, a treće je pitanje kvalitete. Moramo osigurati da cijena bude razumna i da nema nikakvih problema s kvalitetom, a moramo se držati rasporeda kojeg smo isplanirali za obnavljanje našeg programa oružja i ne dopustiti da se dogodi bilo kakvo kašnjenje. Ja stvarno ne vidim nikakve velike poteškoće do sada, ali sam razmišljao prije svega o tehnološkim problemima, a mislim da ćemo u konačnici imati veliku korist, jer će nam sve to dati potrebni poticaj za razvoj naših proizvodnih mogućnosti u područjima u kojima to još nismo učinili.

Moramo uzeti u obzir da su neka od oružja koja smo dobivali već pomalo zastarjela. Tehnologija koja se koristi je zastarjela, oprema koja se koristi u procesu proizvodnje također. Sada imamo priliku i obvezu izgraditi modernu, visoko-tehnološku bazu, a to možemo učiniti ako smo organizirali rad u pravilan način. Ovdje moramo biti ustrajni i dosljedni i ne smijemo biti rasipni s našim novcem. Potrebno je napraviti detaljne izračune troškova koji su uključeni. Krenimo na posao", rekao jeokupljenima u Kremlju ruski predsjednik.

Što je dakle Europska unija dobila ovom odlukom? Rejting agencija Fitch upozorava "kako Europska unija neće moći preživjeti bez ruskog plina i Gazproma", a Financial Times piše "kako sankcije neće imati učinka na rusko gospodarstvo". Agencija Morgan Stanley navodi "kako su Washington i Bruxelles u potpunosti gurnuli Rusiju u savez s Kinom", te kako će sankcije dovesti do neočekivanih geopolitičkih posljedica.

Međutim, Rusija se ne okreće samo Kini, jer je upravo ovih dana direktor ruskog naftnog diva Rosnefta, Igor Sechin, potpisao ugovor s Venezuelom i tamošnjom državnom naftnom kompanijom PDVSA i projekte u ležištima Rio Caribe i Mejillones, čime 5 trenutnih zajedničkih projekata Rusije i Venezuele imaju ukupne geološke rezerve nafte koje se procjenjuju na više od 20,5 milijardi tona.

Navesti sve ugovore koje je Vladimir Putin potpisao s Kubom, Nikaragvom, Brazilom, Argentinom, zemljama skupine CELAC i skupine BRICS na putovanju po Latinskoj Americi sredinom ovog mjeseca je nemoguće u jednom članku, o čemu je danima izvještavao RT Actualidad, program medijske kuće RT na španjolskom jeziku. Ukoliko nekoga zanima svih četrdesetak članaka i izvješća o sklopljenim sporazumima možete naći u posebnom izdanju "RT Actualidad – Zbližavanje Rusije i Latinske Amerike Latinske" (Acercamiento entre Rusia y América Latina), a zbrojivši sve možemo govoriti o ugovorima vrijednima na desetine, dugoročno i na stotine milijardi dolara.

Ruski Financijski Vjesnik piše kako su za ciljane sankcije već bila spremna četiri odgovora i naglašava da će SAD i Rusija imati zanemarive recipročne gubitke, a što se tiče Europe, europski proizvođači će biti jedini koji će se naći u problemima, jer će takva ograničenja pogoditi gospodarstva zemalja EU i gubitak europskih tvrtki je već u startu procijenjen na 20 milijardi eura.

Prvi korak Rusije je plinska strategija. Kao što se zna, europske sankcije protiv Rusije će navodno utjecati samo na naftnu industriju, ali ne i plin. To je prije nekoliko dana rekao predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy. Ovakva odluka ne čudi, obzirom na ovisnost EU o ruskim isporukama plina. Prema mišljenju mnogih stručnjaka, uključujući i rejting agencije Fitch, u Europi još ne postoji alternativa Gazpromu. Zadržavajući napetosti, raste od smanjenja opskrbe plinom zbog ilegalnog skladištenja plina u Ukrajinu, koja bi s krađom mogla početi već u jesen. Biti će potrebno uložiti sve napore da se spasi ugled pouzdanog dobavljača i ovisnost Europe o Gazpromu. Prošle godine je potrošnja plina u Europi iznosila od 541 milijardu kubnih metara.

Uvezeno je 253 milijarde kubnih metara, a zalihe Gazproma u Europi, uključujući Tursku, prošle godine su dosegnule 161,1 milijarde kubnih metara, odnosno, udio Gazproma na europskom plinskom tržištu je porastao na 29,9%, a većina isporuke se još uvijek provodi preko teritorija Ukrajine. Kapacitetima plinovoda "Sjeverni tok" i "Južni tok", od 110 do 120 milijardi kubnih metara, biti će u stanju stabilizirati opskrbu izbjegavajući tzv. "ukrajinski faktor. Plinovod "Južni tok" bi trebao biti pušten u pogon krajem 2015., što ostavlja cijelu godinu dana neizvjesnosti. Tek tada će se rizici povezani s krizom u Ukrajini početi smanjivati. Međutim, iako EU planira smanjiti ovisnost o ruskom plinu, sve opcije još uvijek izgledaju atraktivno samo na papiru i napustiti ruski plin će biti moguće samo u dugoročnom razdoblju.

Drugi ruski adut je skupina BRICS, a da bi se razumjela dinamika koja vlada unutar skupine, preporuča se praćenje službenog portala BRICS Post, a malo rjeđe ono što pišu "renomirani" mainstram mediji, gdje je većina analiza napisana po narudžbi u dnevno političke svrhe.
Naime, BRICS ne skriva svoju težnju za većom samostalnosti. Osnovao je banku i Fond pričuvnih valuta. Temeljni kapital BRICS Razvojne banke je dogovoren prije dva tjedna i biti će 100 milijardi dolara, biti će namijenjen za potporu gospodarstvima skupine, a vrata financijskih institucija skupine su otvorena i vanjskim partnerima.

Nekoliko poznatih zapadnih ekonomista upozorava da je stvaranje BRICS Banke jasan signal gubitka povjerenja dijela zemalja u prozapadni financijski sustavu pod vodstvom Sjedinjenih Država i da je jasan smjer u kojem želi ići BRICS. Na primjer, bazen deviznih rezervi je jedini način da se stvori alternativa američkom dolaru. Bolja integracija zemalja članica skupine uključuje i razvoj trgovinskih odnosa. Povećanje prometa je osjetno u sektoru zrakoplovstva, željezničke opreme, energetske opreme. Takva vrsta preusmjeravanja potiče i razvoj robnog izvoza, a fokus je na tržištima Kine, Indije i ostalih zemalja u azijsko-pacifičkoj regiji.

Treća stavka je preusmjeravanje prodaje nafte i plina Kini i Indiji, a četvrta, koji smo već spomenuli, veliko otvaranje Rusije zemljama Latinske Amerike. Tu je naravno i Euroazijska ekonomska unija u okviru koje Rusija užurbano radi u provođenju svoje politike "okretanja Istoku".

Možda je sada jasnije zbog čega ruski predsjednik gotovo i ne komunicira sa zapadnim liderima.

Sagledavši sve relevantne i provjerene podatke, postavlja se pitanje koji je uopće bio cilj Washingtona. Rusija će sigurno preživjeti "sankcije", ali se mora priznati da je Obama postigao možda svoj glavni strateški cilj, a to je raskol između Rusije i Europske unije.

Američki časopis The National Interest u izdanju od 29. Srpnja govori upravo o tome, i piše "kako se ostvarila najveća noćna mora Europske unije, a to je sukob između Washingtona i Moskve", u kojem je Bruxelles na svoju štetu morao odabrati "savezničku" stranu.

"Rusija se uči živjeti u novom surovom okruženju u kojoj protiv nje ekonomske sankcije i političku konfrontaciju predvodi Washington. Više od pet mjeseci nakon promjene režima u Kijevu, što je Moskvu uvelo u novu eru vanjske politike i međunarodnih odnosa, prepoznaje se novi nacrt ruske sigurnosne strategije u nastajanju. On je tako dizajniran da će vjerojatno dugo utjecati na globalnu scenu. Središnja pretpostavka u toj strategiji je da Rusija reagira na politiku SAD-a na način kao što se u boksu udara vreća i drži na odstojanju. Kremlj apsolutno nije mogao ignorirati razvoj događaja u Ukrajini, zemlji od iznimne važnosti za Rusiju. Oružani ustanak u Kijevu je doveo na vlast koaliciju ultranacionalista i pro-zapadnih političara , najgoru moguću kombinaciju koju Moskva može zamisliti.

Predsjednik Putin je to vidio kao izazov za Rusiju na međunarodnom i unutarnjem planu. Prihvativši izazov, Rusija je pristala na dugoročni sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama. Verbalno protivljenje američkoj globalnoj hegemoniji nije bilo dovoljno. Za razliku od rata u Gruziji 2008., Ukrajina nije epizoda koja se mogla lokalizirati i ograničiti. Međunarodni poredak će od sada biti prožet američko-ruskom borbom za novi međunarodni poredak", piše The National Interest.

Časopis Foreign Policy piše da "ako je istina da Putin svijet želi vratiti u 19. stoljeće, onda je isto tako istina da Obama svijet želi kakav je bio 1991.", odnosno, s Amerikom kao globalnom hegemonističkom silom u unipolarnom svijetu. Sada je valjda jasno zbog čega je došlo do aneksije Krima i zbog čega Moskva neće, ne može i ne smije popustiti. U doglednoj budućnosti, Ukrajina će u toj borbi biti glavno poprište sukoba.

Taktika Moskve se može promijeniti, ali njezini ključni interesi ne. Glavni cilj Moskve je da udalji NATO savez i američku vojsku iz Ukrajine. Ostali ciljevi uključuju održavanje ruskog kulturnog identiteta na jugoistoku Ukrajine i zadržavanje ruskog Krima. Dugoročno, status Krima će biti ključna točka sukoba.

U širem smislu, Washington i Moskva se neće sukobljavati toliko zbog Ukrajine, koliko zbog Europe. Podsjetimo da je u najavi Euroazijske unije Putin najavio mogućnost stvaranja "personalne unije" između EU i EEU, što mu Washington nije mogao oprostiti, jednako kao kada je na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu u veljači 2007. naglasio potrebu stvaranja multipolarnog svijeta, a već tada je BBC pisao kako "Rusija pokreće fazu novog Hladnog rata". Očigledno britanski novinar koji je komentirao Putinov govor nije čuo ništa drugo, osim potrebe da SAD prestane biti globalna hegemonistička sila, a zaboravio je dio u kojem ruski predsjednik naglašava "kako svim narodima svijeta treba jamčiti da se razvijaju slobodno i neovisno od vanjskih faktora".

Za razliku od prošlog Hladnog rata, koji je bio obilježen "strahom od komunizma", trenutna situacija u Ukrajini i sukob Amerike s Rusijom može dovesti do podjela unutar EU. Zapadni Europljani uglavnom još uvijek ne vide prijetnju od Rusije, a ovise također o ruskim energentima i ruskim tržištem za svoj izvoz.

Rusija će nastojati spasiti što veći dio svojih gospodarskih veza sa zemljama EU. Također će naporno raditi kako bi zaštitila tržište za svoje energetske zalihe u Europi. U tom nastojanju, Moskva će se usredotočiti na Njemačku, Italiju, Francusku, Španjolsku i niz manjih zemalja, od Finske i Austrije do Grčke, s kojom Rusija ima izgrađene velike trgovinskim odnose.

U idealnom slučaju, Rusija bi željela vidjeti Europu kako pobjednički vraća stratešku nezavisnost u odnosu na Sjedinjene Države. Moskva računa da će ekonomske sankcije koje uvjetuju SAD, a koje samo štete Europi, prije ili kasnije dovesti do podjela unutar EU i samog "Transatlantskog saveza". Međutim, Rusi već osjećaju da će u doglednoj budućnosti Europa slijediti Sjedinjene Države i kratkoročno moraju računati na "neprijateljsku Europu".

Dugoročno Moskva računa na vezu sa stabilnom Njemačkom, koja je u 21. stoljeću de facto postala lider Europe. Ovaj proces bi tijekom vremena Europskoj uniji mogao dati karakter pravog strateškog igrača i odnose EU i Washigntona napraviti pravednijima. Iako se interesi Berlina i Moskve znatno razlikuju, rusko-njemački odnosi su i dalje prioritet Kremlja. Ova strategija traži više vremena, a Rusija danas nastoji kompenzirati gubitke jačanjem veza u Aziji, Latinskoj Americi i Africi.
Za Rusiju je važno da raste kinesko gospodarstvo, jer je to jedan od glavnih gospodarstava koje ni u primisli ne može prihvatiti američke sankcije.
Zabrinuta da potencijalno postane previše ovisna o Kini, Rusija će se nastojati baviti svim zemljama u Aziji koje pristanu na suradnju, a njih nije malo.

Skupina BRICS tu može poslužiti kao dobar instrument u stvaranju novih veza, kao što je preko Kine Indiju približila Pakistanu.

Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika su prirodna platforma za takvo što. Rusija je osim ekonomskih jamstava dobila i određenu moralnu potporu od svojih partnera, a radi na poboljšanju odnosa s drugim zemljama u Latinskoj Americi, Aziji, Bliskom Istoku i Africi. Međutim, da stvarno ojača svoje veze s nezapadnim zemljama, Rusija će morati značajno proširiti gospodarske odnose s ostalima, a u toj teškoj zadaći Indija je ključni prioritet, nakon čega slijedi ASEAN.

Politički, Rusija se već postavila kao predvodnik svih zemalja koje su nezadovoljne američkom globalnom dominacijom. Ove zemlje gledaju na sukob Rusije sa Sjedinjenim Američkim Državama s velikim zanimanjem i izvlače zaključke.

Konkretno, danas sve u svijetu zanima što zemlja poput Rusije može napraviti i koje će troškove za to morati snositi. S obzirom na vrlo raznoliku prirodu nezapadnog svijeta, možda nije realno za očekivati previše solidarnosti od ruskih partnera. Ipak, rusko-kineski dvojac u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda može postati uporište za sve one koji žele alternativu zapadnoj dominaciji.

Kremlj razumije kako najozbiljnija potencijalna prijetnja ruskoj nacionalnoj sigurnosti nisu sankcije niti NATO, već ona dolazi iz zemlje. U svojim posljednjim uputama ruski je predsjednik naglasio prioritete Kremlja sljedećim redoslijedom: poboljšanje međuetničkih odnosa u ogromnoj i vrlo raznolikoj zemlji, jačanje ustavnog poretka i politička stabilnost u Rusiji, poticanje gospodarskog i društvenog razvoja, s posebnim osvrtom na daleke, ugrožene ili depresivne regije Ruske Federacije. Putin je uvjeren da svaki ozbiljan problem u bilo kojem od tih područja SAD mogu iskoristiti kako bi potkopali ruski suverenitet i teritorijalni integritet.

Zatražio je veću državnu kontrolu nad unutarnjom situacijom, nove mjere ekonomske politike u reindustrijalizaciji Rusije, smanjivanje njene ovisnosti o Zapadu u kritičnim područjima, pažljivu preraspodjelu sredstava, te osvajanje što više saveznika vlasti u različitim skupinama u društvu.

On također poziva na nacionalno svjesnom, elitnom i domoljubnom odgoju mlađe generacije Rusa. Sve su to mjere kojima Kremlj planira smanjiti ili potpuno otkloniti pritisak Zapada. Sumnja li tko u njihovu provedbu, dovoljno se sjetiti kakvu je Rusiju na upravljanje dobio ovaj isti predsjednik, prvo kao premijer 1999., potom kao predsjednik 2000. Ruski oligasi su prijetnja Putinu, a o njegovom odnosu s njima najbolje svjedoči dio dokumentarnog filma zapadne koprodukcije o ruskom predsjedniku u kojem Putin raspravlja s Hodorkovskim, a odmah potom teče rasprava s vlasnicima kompanije koji su "zbog malog profita htjeli zatvoriti pogone s desetke tisuća radnika". Te dvije scene u kojima Putin ne moli, nego naređuje oligarsima što trebaju činiti i da govora o zatvaranju tvornica nema, najbolje opisuju stav ruskog predsjednika prema oligarsima koje je naslijedio od Jeljcina i na koji se način ophodi s njima.

U pogledu vojne sigurnosti, glavna prijetnja Rusiji je infrastruktura NATO saveza koja se približava Rusiji, što je tzv. "proturaketnim štitom" gotova stvar. Američki časopis The National Interestpiše da su američki projektili usmjereni na odvraćanje ruskog nuklearnog potencijala, a tu su i konvencionalni sustavi koji mogu napasti ruske ciljeve s velikom preciznošću. Rusija mora udvostručiti trud u vojnoj modernizaciji, s naglaskom kako na nuklearne snage koje bi trebale biti vjerodostojne, te na konvencionalne snage koje se mogu koristiti u raznim scenarijima u blizini ruskih granica i inozemstvu. Sjedinjene Države i NATO su se opet vratili kao ruski protivnici.

Teško će doći do sukoba, ali će asimetrično suparništvo biti teško i dugo. Sankcije neće Putina odvratiti od zacrtanih ciljeva. On također zna da bi se, kada bi učinio samo jedan korak natrag, pritisak na njega još više povećao, jer bi se to protumačilo kao znak slabosti. Ruska elita će možda morati proći kroz veliku preobrazbu, doći će do smjene osoblja, kao posljedica rastuće izolacije od strane Zapada, ali će zbog vanjskog pritiska u ruskom narodu u cjelini vjerojatno sve više rasti domoljubni osjećaj. Putin se ionako sve teže nosi sa službenom korupcijom i birokratskom samovoljom. Mora ipak paziti da Kremlj ne pretvori u opkoljenu tvrđavu i ne počne provoditi masovnu represiju, jer će tada zasigurno izgubiti. Za sada je potpora ruskog naroda neupitna, a dokaz za to su istraživanja Levada Centra, koji vrši široka ispitivanja na uzrocima od nekoliko stotina tisuća ljudi iz svih ruskih regija.

Prerano je nagađati kako će natjecanje Washingtona i Rusije završiti. Ulozi su vrlo visoki. Svaki ozbiljan ustupak od strane Putina bi isto tako doveo do gubitka vlasti u zemlji, a svaki ozbiljan ustupak od strane Washingtona u smislu pomirbe s Rusijom, bio bi dokaz smanjenja američkog globalnog utjecaja, s posljedicama koje će slijediti u Aziji, na Bliskom Istoku i drugdje. Ironično je da će promjene u svijetu od dvije dominantne vjerojatnije uzrokovati Rusija, koju su još prije nešto više od desetak godina smatrali propalom državom, a ne SAD koje su deset godina bile globalna sila bez premca. Međutim, brojke s početka ove analize su točne, potvrđene i neumoljive.

Bez obzira na pradavne ideološke sukobe između tumačenja marksističke misli, koji su znali dovesti i do oružanih sukoba na rusko-kineskoj granici, Kina ne može nego biti zadovoljna takvim ishodom, a američki analitičari upozoravaju i tu krivicu opet pripisuju Obaminoj administraciji, koja je Rusiju od gospodarskog partnera Kine, pretvorila u strateškog partnera u svakom smislu, što je također počelo s Putinom i sporazumom s Kinom iz 2001. Tada je američka zaklada "Heritage" upozoravala američke dužnosnike da je era hladnih odnosa Moskve i Pekinga, što je u stvari maestralni uradak "ping-pong diplomacije" Henrya Kissingera i američkog predsjednika Nixona iz '70-ih, gotova i da nije riječ o nikakvom "prijateljskom i gospodarskom ugovoru", nego se stvara "euroazijsko strateško partnerstvo" između Rusije i Kine. Trebalo je 13 godina da se Washington u to uvjeri.

Koliko će trebati europskim dužnosnicima da shvate da ne treba voditi tuđe ratove, posebice ne one koje su osmislili stratezi u Washingtonu? Srećom, sada povijest teče mnogo brže i možda se Bruxelles urazumi već ove zime, budući da Moskva nipošto ne smije popustiti, posebice ne Kijevu i tranzitu plina za Europu preko Ukrajine. U konačnici postoji i američki ukapljeni plin 40-50% skuplji, ali je "mali problem" što nema izgrađenih terminala. Rusija će ostaviti otvorena vrata Europskoj uniji za suradnju, a Washington će i dalje nazivati "američkim partnerima", iako će činiti sve da američki lideri napokon shvate da je vrijeme unipolarnog svijeta gotovo i da sile u nastajanju nikada neće pristati na takav scenarij.

Izvor: Advance